Dragi Naši,
Sad kad ste pročitali Muzej nevinosti možemo vam ispričat kako je nama bilo u Muzeju nevinosti. Dragi čitatelji, govorimo o romanu Muzej nevinosti Orhana Pamuka i o Muzeju nevinosti koji je napravljen prema romanu.

Za one koji nisu čitali ni bili u muzeju roman govori o ljubavi Kemala i Fusun. “Istanbul, godina je 1975. Tridesetogodišnji Kemal, iz imućne obitelji, uoči zaruka s djevojkom iz istog miljea, susreće daleku rođakinju Fusun. Prelijepa osamnaestogodišnja prodavačica budi u njemu vrtlog strasti zapreten u društvu u kojemu je seks izvan braka strogi tabu. Naglo zapaljena iskra zatreperit će i zgasnuti kad Fusun sazna za Kemalove zaruke. Kemal je ne može zaboraviti te ostavlja zaručnicu, ali Fusun je već pošla za drugoga.
Devet dugih godina Kemal s raznim izlikama posjećuje Fusuninu siromašnu obitelj, glumeći velikodušnog rođaka ne bi li je pridobio. Ali Fusunino je srce otvrdnulo. Iz svakog posjeta Kemal donosi pokoju osobnu sitnicu, uspomene koje će skupljati i štovati na tajnom oltaru svoje opsesije. Zbog te riznice postat će predmet ismijavanja u krugu negdašnjih prijatelja iz “visokog društva”. A kad ga napusti i zadnja nada da će postići osobnu sreću, preostat će mu samo njegov muzej, zemljovid društvenih rituala i običaja, mapa jednog slomljenog srca.“ govori izdavač Vuković&Runjić.

Kako bi napravi najbolji mogući muzej u kojem bi sačuva uspomene na svoju vezu s Fusun Kemal posjećuje više od 5000 malih i velikih muzeja diljem svijeta. Na to smo totalno ispalili od zavisti jer s najboljom voljom i dugim životnim vijekom tome se broju nećemo približit.

Još jedna stvar od koje ispaljujemo je to što Muzej nevinosti (muzej, a ne roman) pleše na rubu fikcije i stvarnega života. Muzej se nalazi u četvrti Çukurcuma, u kvartu di je Fusunina kuća i di se događa većina radnje romana. U stvarnom muzeju su izloženi predmeti koje se nalaze u fikcionalnom muzeju romana.

Izvor fotografije: http://iditis.blogspot.com/2012/09/orhan-pamuks-museum-of-innocence-novel.html
U romanu Kemal opsesivno skuplja sve što ima veze s Fusun. To radi i kad su skupa i kad više nisu skupa. Tako skuplja i njene opuške, a onda su ti opušci izloženi. Prvo u muzeju u romanu, a onda u stvarnom muzeju. Aaaaa, di prestaje fikcija, a počinje stvarnost? Di prestaje roman, a počinje muzej? Di prestaje cigareta, a počinje opušak?

Izvor fotografije: https://www.facebook.com/TheMuseumOfInnocence
Vitrine su podjeljene po poglavljima. Ovo je drugi kat i poglavlja 52-79.

A u muzej se može uć i s ulaznicom koja je otisnuta u svakom primjerku romana. Naime, Pamuk je tu kuću kupio u trenutku kad je i počeo pisat roman, s namjerom da to bude fizički muzej koji prati fikcionalni muzej. Na uređenje muzeja potroši je većinu para koje je dobi s Nobelovom nagradom. A onda je za katalog stvarnog muzeja dobio i nagradu za najbolji muzejski katalog.

“Pamuk je poznat kao veliki zaljubljenik u muzeje pa i sam priznaje da je naučio puno hodajući njihovim dvoranama po svijetu. No, naglasio je prošlog tjedna nakon svečane ceremonije otvorenja svog neobičnog muzeja, ‘ne želeći umanjiti značaj Louvra, Metropolitena ili Britanskog muzeja, koji su čuvari blaga čovečanstva, protiv sam toga da te dragocjene i monumentalne institucije postanu model za sve buduće muzeje’.
– Dosta nam je muzeja koji konstruiraju povijesnu priču o društvu, zajednici, naciji, državi, kompaniji ili vrsti, dodao je Pamuk. – Svi znamo da su obične, svakodnevne priče o pojedincima bogatije, čovječnije i donose više radosti nego priče o kolosalnim kulturama. Cilj sadašnjih i budućih muzeja neće biti da predstavi državu, već da prikaže svijet pojedinca, istog onog koji je stotinama godina mukotrpno radio u tlačiteljskom režimu. Pamuk smatra da je ‘budućnost muzeja u našim domovima’, a da bi sredstva koja se ulažu u gigantske zgrade trebalo dati ljudima da svoje domove pretvore u izložbeni prostor.“ prenosi Slobodna Dalmacija prilikom otvaranja muzeja.

Dakle, treba pročitat knjigu i posjetit muzej. Može i jedno bez drugoga, ali najbolje je i jedno i drugo. Mi smo to uspili ostvarit i bili presretni jer nam je stvarno bilo kako da smo ušli u roman, prvi put u životu.

Izvor fotografije: https://www.facebook.com/TheMuseumOfInnocence
Ovo su poglavlja 80-83, u ovoj sobici na sufitu lik Kemal priča piscu Orhanu o ljubavi prema Fusun. Kemal je na krevetu, Orhan na stolici s desne strane. Tako piše u romanu, tako je i u muzeju.

Jedan od izložaka koji nas je fascinira nema veze s Fusun i Kemalom nego s Orhanom Pamukom. On, naime, svoje romane piše rukom i naliv-perom. I onda skuplja potrošene patrone i točno zna koje je dijelove romana napisa s kojom patronom. Malo opsesivno-kompulzivno zato nije ni čudo da je takav autor smisli takvog lika koji skuplja curine opuške.

Za razliku od romana koji je obiman (576 stranica u izdanju Vuković&Runjić, 2009.) muzej je mali i dovoljno je pola sata – 45 minuti za obilazak. U podrumu je i mini muzejski dućan di se mogu kupit izdanja Muzeja nevinosti na raznim jezicima i malo suvenira. Ne puno jer nema ni mista.

Izvor fotografije: https://www.facebook.com/TheMuseumOfInnocence
Ovo nam je najlipši suvenir ikad – slomljeno porculansko srce iz poglavlja 53.
Srce je izradio Özlem Arapolu prema ovom citatu:

“Buduc
i da se i na mnogim drugim jezicima u takvim prigodama kaže kako su nekome “slomili srce”, mislim da će svatko tko dođe u Muzej posve dobro razumjeti moju bol kad vidi slomljeno porculansko srce koje ovdje izlažem” (preuzeto s academia.edu.)

U muzeju smo se premišljali hoćemo li ga kupit ili ne, i na kraju smo odlučili da ne jer je ispred nas bi dugi dan s izlaskom i ni nam se dalo okolo nosit slomljeno srce da se još više ne slomi.
A i računali smo da ćemo opet doć 🙂

Dragi Naši, sljedeće vam preporučamo da pročitate Istanbul u kojem Pamuk opisuje svoje djetinjstvo i kako se školovao za arhitekta, a postao pisac. Dragi čitatelji, čitajte nas, ali čitajte i Pamuka.

Stojte dobro,
Vaši