gollynbossy

Dragi Naši,

evo smo se vratili iz Provanse i bilo nam je super. Ruta je bila RyanAir iz Zadra -> Aix-en-Provence -> Avignon -> Arles -> Marseille i nazad za Zadar. Svugdi smo bili, svašta smo vidili, puno smo dobrih stvari izili i popili, a vama donosimo najbolje od najbolje u svakom od odredišta + malo između + bonuse. Pa krenimo.

Aix-en-Provance i Cezanneov atelje

Aix je slatki grad kako što je sve u Provansi slatko. Ima staru jezgru, ima rimske ostatke, ima ranokršćansku-romaničko-gotičko-baroknu katedralu sagrađenu na rimskom forumu. Ima zanimljivu tržnicu, ima pekare sa savršenim kroasanima, ima konobare koji nikako da zapamtu narudžbu od prve. Atmosfera mu je seoske prijestolnice: malo veći grad usrid poljoprivredne regije, di seljaci donose svoje proizvode na prodaju. Dosta je mirno, čak je i manje turista nego što smo očekivali.

Ali, ono što je nama bilo najvažnije u Aixeu je bi Cézanne, rođeni Aixašanin. Nije nam se dalo ić po muzejima tražit njegova djela, premda ih ima u Muzeju Granet, nego nam se dalo pogledat njegov atelje. Atelje je 20-ak minuta pješke i uzbrdo od centra i Cézanne ga je izgradi pri kraju života. To je jedna kućica kojoj je u prizemlju suvenirnica, a cili prvi kat je atelje, s velikim prozorima na sjever i jug. Okolo je vrt u kojem je Cézanne isto radi provodi vrime. Od 1902. do 1906. (kad je umri), svaki(!) je dan radi u ovom ateljeu, a kad je umri, njegov sin je sve ostavi netaknuto i više-manje je i danas tako sačuvano.

Cézanne, atelje studio, Aix-en-Provence

Atelje otvara ujutro u 10, ne prima odjednom više od 15-20 posjetilaca, ali kad smo mi došli odma u 10 nije bilo gužve. Samo mi i Japanci. Ljubazna gospođa koja prodaje karte savršeno govori engleski, španjolski, talijanski i njemački, a, po njenim ričima, natuca japanski premda se nama učinilo da tečno komunicira s turistima. Namjerava učit i portugalski koji joj je u uhu jer je njena dadilja bila Portugalka. Gospođa inače ima 70+ godina i Cézanneovu radnu etiku.

Atelje, je dakle, ko da je Cézanne sad izaša u vrt popit kafu. Osim Japanaca, dakako.

Ova kao niša na desnom kraju zida, to je otvor kroz koji su se izvlačila velika platna. Slikar je misli na sve!

Ovo gore je on, na vratima ateljea. Izgleda ko vremešni starac, ali zapravo tu ima malo više 60 godina. Atelje je napravio kad je imao 63 godine, a umri je sa 69. Inače, radi je stvarno do posljednjeg daha: jedan dan je slika u prirodi i ulovila ga je oluja. Pokisnu je i pozlilo mu je. Doveli su ga doma, malo je doša sebi i sljedeći dan nastavi slikat. Ali, nije moga, onesvijesti se i umri nekoliko dana kasnije od upale pluća.

Zašto ovo spominjemo. Zato što smo išli vidit još jednu lokaciju vezanu uz Cézannea u Aixeu. To je vidikovac Le terrain des Peintres s kojeg je Cézanne naslika većinu pejzaža s motivom planine Sainte-Victoire. Išli smo na vidikovac, popeli se do pola i onda nas je ulovila najveća kiša ikad. Potop svih potopa. Bili smo mokri do kože i više, i potpuno smo mogli suosjećat s jadnim Cézanneom. Mi srića nismo dobili upalu pluća.

Avignon i virtualna stvarnost u Papinskoj palači

I dok je Aix provincijalni gradić, Avignon je pusta otmjenost i dostojanstvenost. Ipak su tu stolovale pape. Mi smo se zaputili u Papinsku palaču ili Palais des Papes na francuski ili Palais dei Papas na okcitanski.

Malo povijesti: pape u Srednjem vijeku nisu baš stolovale u Rimu nego su bili po raznim talijanskim gradovima. Ali, kad su u Rimu 1305. izbili neredi oko izbora pape Klementa V., Francuza, papa 1309. seli kuriju u Avignon. Ukupno je 7 papa tu stolovalo do 1376., sve Francuzi. U početku su bili podstanari kod dominikanaca, ali su onda izgradili palaču i ubrzo je i proširivali. Zato postoji Stara palača i Nova palača koje su zapravo spojene. Palača je tijekom stoljeća prošla kroz razne promjene i funkcije, ali sad je na Unescovoj listi svjetske baštine i pomno se obnavlja.

Malo je toga preživilo iz 14. stoljeća. Ova lipa brava, na primjer.

Jedan drveni strop, malo fresaka i originalne pločice.

Nikakvi spektakl, ali srićom imamo tehnologiju 21. stoljeća da sve učini puno zabavnijim. Na ulazu se dobije audio vodič i tablet. Audio vodič je stvarno super, nije zamoran i lako se prati, a čak je i spiker drukčiji kad se prijeđe iz Stare u Novu palaču.

Ali ono što je najbolje je virtualna stvarnost. U pojedinim prostorijama su nekakvi kao dukati koji se skeniraju i onda se na tabletu pokazuje kako je to izgledalo onda. Odjednom se kameni zidovi oblože tapiserijama, a prostorija ispuni papinskim dvorjanima ili odojcima na ražnju.

Čak se mogu igrat i igrice u virtualnoj stvarnosti, tražit neke dukate, ali to smo skužili tek na kraju, tako da smo dobili samo jedan bod.

Na vrhu palače, u jednoj kuli je i mali kafić. Kava nije nešto, ali su šalice slatke, a pogled veličanstven.

Arles i L’Ouvre Boite

L’Ouvre Boite je mali kafić/restoran/dućan u Arlesu na koji smo slučajno naletili. Kafić je zapravo par stolova vanka na dvorištu, a dućan koji je odvojen od restorana prodaje portugalske riblje konzerve. Valjda od tud i ime jer l’ouvre boite zapravo znači otvarač konzervi. Misto je lipo, kava je dobra, osoblje je ljubazno, jasmin na ulazu u restoran miriše opojno.

.

Ali, najveći spektakl je WC. Do kojega vode skaline u cviću, kako da idete susidi u tinel. 

A unutra, dnevni boravak za duga litnja popodneva.

 

Marseille i Bar de la Marine

Marseille je genijalni, genijalni grad i svakako mu se treba vratit i posvetit mu više od nepunog dana koliko smo mi imali za njega. Prekrasna riva, živopisni likovi, panorame, vizure i luda, ali pozitivna atmosfera koja vlada ulicama.

Za početak nas je oduševi metro ravno na rivi i porat pun jedrilica. Malo smo razmišljali koliko košta držat brod u Vieux Port, a onda smo zaključili da što košta da košta isplati se jer ko to može platit.

Navečer smo završili u Bar de la Marine na rivi. U Bar de la Marine tu se večer puštala najkomercijalnija moguća muzika uredskih zabava, što znači red starih hitova, red starijih hitova. Dosadno. Ali, kafić nam je djelova jako poznato. Jako jako poznato.

I onda su nam se otvorili oči. Pa ova galerija, ove grede na stropu, ove svićice na ogradi stubišta, ovo je iz one romantične komedije. Engleske. S Hughom Grantom. I Colinom Firthom. Dragi naši i dragi čitatelji je li vi prepoznajete scenu? Pogledajte malo bolje, a ako se ne sjetite, odgovor donosimo na kraju posta.

Eto, tako je završena naša 5-dnevna skitnja po Provansi. Još smo puno super stvari vidili (dražesno selo Roussillon, rimski akvadukt Pont du Gard, plamence i bikove za koridu u Camargi…), ali ko će sad to sve pisat.

Au revoir,

Vaši

P.S. Bonusi jer ipak neke stvari nismo htili propustit.

Bonus 1: Opatija Sénanque i šareni vrč

Opatija Sénanque u poljima lavande je jedna od motiva s razglednica Provanse. Nemamo slika jer a) nikad ne bi mogli slikat ovako lipe slike i b) ostali smo bez baterije na mobitelu, a u startu smo zaboravili uzet punjač/bateriju za foto-aparat.

Zato evo ovih prekrasnih s interneta.

Samostan i crkvu izgradili su cisterciti u 12. stoljeću u tihoj i mirnoj i izoliranoj dolini. Za vrijeme vjerskih ratova u 16. stoljeću opatija opljačkana, a nakon Francuske revolucije i nacionalizirana. Redovnici su kupili opatiju ponovo sredinom 19. stoljeća, onda početkom 20. opet bili istjerani, a pod zadnje su se vratili 1988. i sad su tamo. Mole i rade. Uzgajaju lavandu s razglednica, koja još nije bila procvala kad smo mi bili početkom 6. miseca. Mislimo da je najbolje polovinom miseca, ali tada su sigurno i gužve ogromne.

Crkva je tipična romanička i u njoj kunsthisteričari mogu ponovit sva svoja znanja i termine: apside, transepti, brodovi, okulusi… Kako bi reka jedan posjetilac na internetu: „The interior of the Abbey is empty so there is nothing to see but the walls and ceiling.” Što možda zvuči loše, ali zapravo je super. Ničega nema u crkvi. Ničega. Nikakvih ukrasa, slika, reljefa, mozaika. Ništa. Samo zidovi i stropovi. I jedan drveni križ i jedan kip Gospe.

Ne znamo je li ikad bilo ukrasa, možda je i bilo, ali su Hugenoti to popljačkali. Ali, vjerojatno strogi cisterciti i nisu htili ništa u crkvi.

Taj minimalizam nije loš. Sve je jako smirujuće i meditativno. Stroge drvene klupe. Tepih od nekih prirodnih vlakana. Sve poziva na mir, tišinu i kontemplaciju. Ali, 850 godina stara zgrada prokišnjava, što je i očekivano. I što su redovnici stavili da skuplja vodu. Jedan lipi, šareni vrč, ravno sa Cézanneovih slika. : )

Bonus 2: restoran Le Criquet u Arlesu

Za početak, restoran je otvoren samo od sride do nedije, 12.00 – 13.15 i 19.00 – 21.15. Ukupno 17,5 sati tjedno. Pomalo.

Budući da je bilo krcato, očito im koncept funkcionira. Svakako se treba rezervirat i ovo je bilo jedino misto di smo jeli da su bili samo turisti (zapravo bi je jedan restorančić u Roussillonu, ali tamo nas je potjerala kiša, tako da se to ne računa). Ali, svejedno to ni bila zamka za nesrićne turiste nego vrhunski gastronomski doživljaj.

Predjelo su bile božanske artičoke s kozjim sirom, i to je vjerojatno među 5 najboljih predjela koje smo ikad probali. Onda je bi odličan pečeni brancin s puno kapule koju smo mi makli (jer kapula bljak) i puno šparoga koje smo obrstili. Na kraju je bila torta Pavlova koja zapravo i ni bila nešto jer je bjelance bilo suho i tvrdo. Ona je bila prosječna, ali i dalje dajemo Cvrčku čistu peticu.

Bonus 3: muzej Mucem u Marseilleu

Nismo stigli vidit skoro ništa u Marseilleu, ali smo se potrudili ujutro na brzinu posjetit Mucem – Muzej europske i mediteranske civilizacije. Nismo stigli pogledat stalni postav i izložbe, ali ionako nas je više zanimala arhitektura.

Mucem je otvoren 2013. kad je Marseille bi Europska prijestolnica kulture. Ovo je prvi francuski nacionalni muzej izgrađen izvan Pariza, a izgrađen je „od kamena, vode i vjetra“ na gatu J4, kraj barokne tvrđave sv. Ivana i s prekrasnim pogledom na Mediteran i luku. Arhitekt je Ruby Ricciotti.

Zgrada je kocka, a okružuje je plašt od perforiranih betonskih elemenata. Zvuči tehnički, ali izgleda čarobno.

Muzej je pješačkom rampom povezan s tvrđavom, to je ova rampa gore. Ali pogledajte stup javne rasvjete. Takvi su po ciloj rivi. Što nisu kako ptice na jarbolu?

Rekli smo da je muzej na gatu i zapravo ima mandrać, u mandraću su naravno vezani brodovi. I tako jedan lik iz jedrilice pere sude na toj rivi jer nije to marina i nema priključak za vodu, a sudi se moraju oprat, makar na špini na rivi. Mediteran kakav će uvijek biti!

Odgovor na pitanje:

Radi se o filmu Zapravo ljubav. Kad Colin Firth dođe zaprosit onu Portugalku u restoran di radi.

Leave a Comment