gollynbossy
blog golly&bossy - baranjski vinogradi

Dragi Nashi,
toliko nam je bilo super prošli put u Baranji, da smo išli opet! Aha, ni nam bilo dosta lani, išli smo još uživat u gostoprimstvu i lipotama i egzotici. Baranja se i ovi put pokazala predivna i čudesna i mi smo opet zaključili da bi svi trebali što prije ići tamo, prije nego nahrupe svi ostali.

Ovi put smo imali drukčiji itinerer od lani, ali s obaveznim i neizbježnim Kopačkim Ritom, ali on ne može nikako dosadit. Prva nam je stanica bila Batina.

Batina i vino s pogledom

Batina je malo misto u kantunu Hrvatske – blizu je tromeđa s Mađarskom i Srbijom, a čak i ako to ne znate primjetit ćete jer ćete počet lovit njihove mreže s mobitelom.

Mi nismo išli baš u misto Batina, nego iznad njega, na brdo s kojeg puca spektakularni pogled na Dunav i Vojvodinu i di je spomenik Batinskoj bitci. Batinska bitka vodila se 1944.: tu di je spomenik utaborili su se Nijemci s mitraljeskim gnjezdima, a s istoka, s vojvođanske strane, nadirala je Crvena armija s partizanima. Njemačka zapovijed bila je da se brane dok imaju metaka, a Rusa je bilo kao Rusa, pa su samo napredovali i više-manje čekali da Nijemci potroše metke. U 18 dana bitke poginulo je oko 1500 Rusa, 500 partizana i oko 2000 Nijemaca. Puno.

Spomenik batinskoj bitci

Evo, tu gore su bili Nijemci, tu dole je Dunav, a iza njega je bilo mitraljesko meso. Ali, ovo na spomeniku nisu Nijemci, nego partizani. Naime, 1947., dok je Jugoslavija još bila dobra s Rusima, tu je izgrađen monumentalni spomenik kakvog samo socijalistički režimi znaju napravit. Angažiran je Augustinčić, u sklopu spomenika je i kosturnica za nekih 1200 Rusa, a cilo područje je uređeno za posjete i ekskurzije. Koje su još aktualne: kad smo mi bili, bila je i jedna grupa osnovoškolaca i jedna grupa umirovljenika.

blog golly&bossy - Batina, Baranja

batinski spomenik, Antun Augustinčić

U nekom trenutku se ruska ambasada počela brinut o spomeniku održavat ga i ceremonijalno posjećivati, postavljati vijence i slično. Ali, sve se promijenilo od 1944., tako su tu sad vijenci Rusije i Azerbejdžana i drugih država.

spomenik batinskoj bitci, vijenci

Spomenik Batinskoj bitci dobro je misto za promišljanje tijekova povijesti, ratova i mirova, ali kako se ne bi zapetljali u sve te tmurne misli, posjetiteljima predlažemo da naprave isto što i mi i sjednu u kafić odma do. Kafić se zove Barrique i zapravo je wine bar, a u ponudi imaju i kušanje vina što mi nikako nismo odbili.

Svakako preporučujemo Rose Cuvee Kováts, Vinarije Kováts iz obližnjeg mjesta Suza, ili Csúza, kako to Vinarija Kováts radije kaže. Jer Mađari dosta drže do položaja mađarskog jezika što je nama super.Rose Cuvee Kovats

Ali ne morate naručit vino. Naručite kafu, čaj, sok, čašu vode, svejedno i sedite na terasu i uživajte u pogledu. Znači, ispod je Batina, iza nje Dunav i Batinski most, sve ovo iza Vojvodina. A ova mala piramidica s vojvođanske strane livo, to je taj drugi dio spomenika.

Wine bar Barrique Batina

Mišljenja smo da je ova terasa svakako u top 5 svih terasa u Hrvatskoj, i ako ništa, samo se zato tu isplati doć. Preporučamo proljeće kad mirišu lipe i sve se zeleni, ali pogled sigurno nije ništa manje impresivan i u druga godišnja doba. Pogled je zaslužio i financiranje EU, zato naglašavamo, dođite tu dok svi ostali ne počnu dolazit.

Dunavski pogled - projekt EU

Za ljubitelje još starije povijesti, ovdje je prolazio i rimski limes, odnosno granica antičkog Rima. Uz limes je bio izgrašen sustav logora, promatračnica, prometnica i bedema, a kako je Batina i tada bila na strateškom pložaju tu su pronađeni ostaci rimskog logora.

Dvorac Tikveš

„Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje:/ tko bi gori, eto je doli, /a tko doli gori ustaje.” Stihovi savršeni za Dvorac Tikveš koji je u sklopu parka Kopački Rit. Bio je gore kad su po njemu carevali Habsburgovci, Karađorđevići i Tito, sad je dole, ali opet će ustat kad ga se obnovi sredstvima EU. Zasad je to onako, dosta zapušteno, ali vidi se kojim je to sjajem sjalo.

Na primjer, na ovoj je terasi sjedi Tito i čeka da potjeraju divljač prema njemu i da je on trijumfalo odstrijeli (lako tako). Ali, možemo zamisliti ekipu kako se za nekih 5 godina lagano naslanja na ovu ogradu s čašom Rosea Cuvee Kováts, i uživa nakon neke fensi konferencije u dvorcu.

Nas je zapravo najviše fascinira ovi moćni hrast koji je dočekao i ispratio sve ove gore navedene, a i nas. 

Druga stvar koja nas je iznenadila bila je ova kapelica. Na prvi pogled, kapelica ko kapelica. 

Ali na drugi to je zapravo kapelica „U spomen na 125. godišnjicu dolaska poljskih doseljenika iz zapadnih dijelova Galicije te njihova naseljavanja Slavonije i Baranje” Ploču je postavilo Udruženje reemigranata iz Bosne, njihovih potomaka i prijatelja, Boleslawiec, Veleposlanstvo Republike Poljske u Zagrebu, Poljska kulturna udruga „Wisla”, Osijek i Grad Boleslawiec 29. lipnja 2015. A u kapelici se njeguje hrvatsko-poljsko prijateljstvo svijećama i umjetnim cvijećem u prigodnim bojama.
Baranjo, je li možeš bit više multikulturalna?

Vinogradi koji oduzimaju dah

Vinogradi kombinata Bilje najveći su u Hrvatskoj i slučajno ili ne tako su položeni preko tih brežuljaka da oduzimaju dah na svakom koraku, pogotovo nama s vidom odgojenim na škrtim otočnim vizurama.

blog golly&bossy - baranjski vinogradi

Kampirajte u Baranji i istovremeno pohodite tečaj za skipera

Prošli put kad smo bili u Baranji upoznali smo lika koji tu kupuje sijeno i izvozi ga u Dubai. Mislili smo da je to stvarno čudno i neobično, dok nismo došli u Kamp odmorište Family u Kopačevu i tu upoznali gazdu Bélu Baku. Odnosno Baku Bélu, jer se u mađarskom prvo piše prezime onda ime.

Prvo smo se morali riješit svojih predrasuda da nema turizma dalje od 3. reda od mora. Jer kamp Family stvarno živi, raste i cvjeta. Kad smo mi bili tamo, bilo je 5-6 kamp kućica puno, a na vrata su kucali biciklisti. Kako se reklamirate, pitali smo Bélu. Ne reklamiramo se nikako – odgovori je – jedini smo u Baranji. Lako tako.

Ali opet, kamp je toliko lip i šestan da bi se istaknu i u puno većoj konkurenciji.

Mađarsko-hrvatsko prijateljstvo živi i ovdje, na stupu obojanom u mađarske boje.

A u zoni za druženje visi karta velike Mađarske, odmah iznad plave kutne. Rekli smo već da Mađari drže do sebe.

Ali, pravo iznenađenje vas čeka kad uđete u recepciju kampa. Koja je istovremeno i učionica za skiperski tečaj. Štooooo?

Aha, Béla je skiper i liti provodi skiperirajući po Jadranu, a zimi vodi kamp u Baranji. Što ne znači da se kamp zatvara kad se on preseli u Dalmaciju. Ne, ima on svoje ljude tu. Nismo ga stigli pitat kako je rođeni Baranjac postao skiper, ali moguće da to ima veze s tim što je u vojsci bio u mornarici.

Uglavnom, Béla tu drži tečajeve i sve je puno karata, konopa, navigacijskih instrumenata itd. Tečaj je na mađarskom, naravno.

Béla je užasno zanimljiv, sve zna, svakoga zna i svugdi je bi. Ali najbolja nam je priča kako je pokušao naučiti Mađare da jedu roštilj. Dakle, za vrime rata Béla je otišao u Budimpeštu i tu vodio neki hotel. I zaključio je da fali roštilja i ražnja, kupi 2 janjca i jednog odojka i zavrtio to. Na kraju je sve pojelo osoblje, jer Mađari u Mađarskoj priznaju samo gulaše i paprikaše. (S druge strane, Béla nas je dočeka s odličnom pekom). Uglavnom, čak ni roštilj mu nisu htjeli jest. Druga je to kultura, zaključi Béla, s najjačim mađarskim naglaskom ikad.

Novo pristanište u Kopačkom Ritu

Naš ponovni posjet Kopačkom Ritu bio je još spektakularniji jer su imali feštu. Najavljeni su radovi na izgradnji novog pristaništa koje će bit super i moderno i prilagođeno invalidima i napravljeno baš za prihvat električnih brodova. Sad imaju samo jedan električni brod, ovi desno. A cilj je da svi brodovi budu električni jer ne samo što nemaju emisije štetnih plinova, nego su i tihi, i tako manje uznemiruju životinje.

Ovo gore je sadašnje pristanište, a ovo dole budućnost (slika sa stranice Parka prirode Kopački Rit). 

Na fešti je bio bogati stol, puno ljudi, pjevao je i plesao lokalni KUD. Kakva će fešta bit kad napravite pristanište, pitali smo ravnatelja dr. sc. Tomislava Bogdanovića. E, pa morate doći i vidjeti kad to bude, odgovorio je. Da znate da hoćemo!

Fauna Kopačkog Rita

Za početak bismo izdvojili parkovnu mačku, koja nije ni endem, ni zaštićena, ni autohtona. A ni ne zna baš pozirat.

Nakon fešte ukrcali smo se u barkicu i čuvar prirode Šandor, odnosno Šanjika od milja, nas je vozi i educira.

Guščja obitelj

Prvo smo naletili na obitelj gusaka u šetnji. Uznemirili smo ih, i onda su mali zaronili i izronili desno u šašu, a odrasli kidnuli nalijevo. Mislili smo da su loši roditelji, ali oni su zapravo odvlačili našu pažnju od malih.

Orlovi štekavci

Sljedeći su bili orlovi štekavce. Orlovi su skroz cool i vidi se da su gazde na nebu. U Kopačkom Ritu ih ima nekih desetak parova, kako smo zapamtili, što je rijetkost, jer ih je sve manje. A mi smo ih odjednom vidili 6-7. Wow, wow, wow!

Ali, cool orlovi nisu neki super predatori nego strvinari. Jedu uginule ptice, ribe, gricnut će i mrtvu divlju svinju, a samo oni najvještiji uspit će ulovit i pticu u plićaku. Ali, ko smo mi da sudimo prehrambene navike ptica.

Dabrovi

A, ovo dole je stablo koje su gricnuli dabrovi. Šandor ima oko sokolovo i sve vidi i sve nam je pokaziva i tumači.

Proždrljivi kormorani

O kormoranima i njihovom utjecaju na prirodu u parku pisali smo prošli put, proskrolajte i nać ćete. Ali sad man je Šandor ukaza na još jedan problem. Dakle, kormorani su super učinkoviti lovci ribe, love u grupama i tamane sve ispred sebe. Ali, s druge strane, kormorani nemaju vodootporno perje, i kad se najede i namoče ne mogu uzletit. Zato moraju povratit pojedeno, da budu bar malo lakši. A tamane sve ispred sebe, i najmanje moguće ribice koje su se sad taman izlegle i krenule u život.

Žute čaplje

Ove žute mrljice na stablu su rijetke žute čaplje. Sve ih je manje jer svugdi gube staništa, samo u Kopačkom Ritu imaju mira. Zaključili smo zapravo da ćemo se u nekom budućem životu svakako bavit promatranjem ptica. Birdwatching je jedna plemenita aktivnost, nadamo se samo da će do tog budućeg života ostat koja ptica da je gledamo.

Šandorova najdraža životinja

A ovo je Šandor. Šandor zna sve i jako je strpljiv jer smo ga nemilice ispitivali o svemu. Ali vidi se da voli to što radi, da poštuje prirodu i da voli životinje. Šandor isto ima malo mađarski naglasak, ali samo na dužim ričima, posebno na ovima od četiri sloga. Na ove kraće tipa kopno, dabar, čaplja, voda mu se ništa ne kuži. Na životinja, kormoran, fascinantno, pristanište već malo da. Što cijelom iskustvu samo dodaje na šarmu.

– Vi ste Mađar? – pitali smo ga, između 1000 drugih pitanja.
– Pa da, ovo je bilo dio tisućgodišnjeg mađarskog carstva. I nijedna zemlja nakon rata nije bila toliko oštećena kao Mađarska. Oduzeto joj je 2/3 teritorija. Nijemci su puno bolje prošli…

Malo nam je trebalo da polovimo da on zapravo govori o I. svjetskom ratu, ali, rekli smo, Mađari drže do sebe i 100 godina nakon nanesene nepravde.

Još nam je Šandor priča kako rade i po noći, patroliraju i sprečavaju krivoribare (aha, to je rič).
– Pa vi biste trebali imat benificirani radni staž, – rekli smo mu
– Eh. Nije lako ovo. Ove zime smo radili na -20. Ali, najteže je ljeti, kad bude 38-40°, digne se vlaga, komarci…

– A koja vam je najdraža životinja? – nastavili smo s ispitivanjem.
– Jelen – govori Šandor – To je jedna fascinantna životinja. Oni svaku godinu odbace rogove koji im ponovo naraste, a kad se pare i kad krene njihova rika, to je najljepše doba u Ritu.

Još jedna u top 5 terasa u Hrvatskoj

Terasa u Batini stvarno ima nenadmašni pogled, ali ni terasa kafića u Kopačkom Ritu nije za baciti. Kafić se zove Lopoč, logično, a ima taj dio koji je izgrađen baš iznad vode kad je voda visoka. Sad je napola iznad vode.

Smještaj u OPG Eftimov

Konac djelo krasi, i zato smo za konac ostavili OPG Eftimov di smo imali smještaj. Sve je i tu čisto, šesno, redno i slatko, baš prima znaku na njihovoj kući. Ali, najbolji je doručak, dostojan onih glavonja iz Tikveša. Primjetite 5 vrsti narezaka, jaja u umaku, pa malo pečenog/friganog. U vrču domaći sok od bazge. Na stolu domaći vez. A nema kruha, samo pogače. Malo smo bili kormorani i pojeli više nego što nam je trebalo, moramo priznat, ali nismo mogli odolit.

I da, Eftimov je bugarsko prezime jer je dida Eftimov pobjega iz Bugarske nakon nekog rata i nekako završi u Slavoniji. I oženi Njemicu. Baranjo, stvarno ne možeš bit multikulturalnija nego što jesi.

Eto, drugi put gremo skupa.

Vaši

Leave a Comment