Dragi Klingoncy,

Pisali smo Vam kako smo bili u Muzeju znanosti u Valenciji i kako smo bili fascinirani futurističkom arhitekturom cijelog kompleksa koji se zove Grad znanosti i umjetnosti.

Unutar tog istog kompleksa u kojemu je muzej, nalazi se i Oceanografski park u kojemu su brojne maritimne životinjske vrste, a park je jedan od najvećih i najvažnijih akvarija u Europi.
Prvo što Nas je ispalilo u orbitu su ove ježine i morska zvizda.

Volili bi imat japanke, šugaman i bursu s ovakvim printom tako da budemo IN kad dođemo na Prižbu, slikamo se za milenijsku fotografiju i kad gremo vidit Meri isprid Butige.
Totalno su Nas fascinirali i transparentni stakleni tuneli kroz koje grete i imate osjećaj da plijete sa svim mogućim kornjačama, ražama, morskima pasima i nikim jadno grubim beštijama koje žive u Mediteranu i radi kojih više nikad nećemo poć ronit u duboko. /La particolarita del Parco e che si puo letteralmente entrare dentro l’acqua senza bagnarsi, grazie a dei sottopassaggi trasparenti/.

Virovali ili ne unutra ulizu ronioci i hranu ih i čistu.

Osim što možete vidit sve moguće morske životinje koje žive na kugli zemaljskoj (pingvine, tuljane, sredozemnu medvjedicu, morske pase, dupine, kornjače) tu ima i ornitološki odjel sa svim mogućim pticama, a možete izist hamburger, popit kafu i izist sladoled. Ono što je Nas najviše oduševilo je to što smo cilo vrime imali osjećaj da smo došli u Australiju jer Nam je cili ovi dil s životinjama izgleda australski. Evo Vam par slika pa prosudite sami. Nama se to odma svidilo, jer Australija je obećana zemlja i svi ćemo mi kad-tad dospit Down Uder.

Nećemo Vam poslat puno slika s životinjama jer, Bogu hvala, pismeni ste i to sve možete nać na Internetu. Ispričat ćemo što smo doživili na odjelu di su ptice. Bilo je ovako. Hodili smo okolo, slikavali australske objekte i dosta dugo gledali prekrasnega Morskega čovika.

Ima je najviše karaktera od svih životinja koje smo vidili i bi je najmoćniji od svih. Meća se u zrak, roni, tu i tamo bi izviri i pokaza svoju prelipu njuškicu i fascinantne velike pametne oči.

Obadali smo se da ima nevjerojatno opasne i duge kandže i odma zaključili da ne bi bilo pametno upast u njegov bazen, pa smo se pomalo dricali. Došli smo do ornitološkog odjela i odma senjali ove dvi ptice s dugim kljunima.

Bilo je tu svakakvih prekrasnih šarenih tičica, ali ove dvi su Nam nekako odma upale u oko jer Nam se činilo da ništo ozbiljno ćakulaju. Kad smo došli bliže, odma smo po veličini skužili da je manja ženka, a veći mužjak. Iako su druge ptice skretale pozornost na sebe, kukurikale, kreštale, čistile perje Mi smo cilo vrime pratili ove dvi jer smo slutili da će se dogodit ništo zanimljivo.

Počele su sve jače “govorit”, širit krila jedna prima drugoj i Mi smo imali osjećaj da se svajaju. Pažljivo promatrajaći njihove geste i poučeni vlastitim iskustvom i iskustvom naših brojnih prijateja, Mi smo to preveli ovako:

Ona: “Što greš tamo kolo onih glupih gusaka?!?”
On: “Ni!!!! Samo sam im se bi javit. To su mi prijatejice!!!”
Ona: “”Grube su, glupe i očerupane i ona onamo desna cilo vrime gleda. Što gledašššš, gusketino????? Drž se svoga jata!!!!”
On: Što me sramotiš??? Ko ti je reka da sam bi u njih????”
Ona: “Rekli su mi pingvini!!!!”

I stvarno su se pingvini pošustili kako da ni njihov posal, a patke i labudovi su počeli šapćat.

Ona je nastavila vikat, on je maha s krilima, a Mi smo stali u čudu. I onda je odjedanput ona utekla, a on je doleti do nje i ćapa je za kljun.

Mi smo zvali Čovika, a on je reka da se njemu čini da je to ona ćapala njega. I da se to Nama sve čini i da su vjerojatno samo gladne.

Mi: “Ma kako su gladne kad ih non-stop šopaju?!?! Oli ne vidiš što joj čini????
Čovik: “Ni on njoj nego ona njemu!!!!
Mi: “AAAAAAA!!! Svi ste isti!!! I ptice i muški i tovari!!!”

Onda je ONA NjEGA ILI ON NJU ukucla/ukucnu u glavu s onim velikim kljunom i svi smo zamukli. Onda smo opivali tihu misu i išli popit kafu. Udahli smo duboko više puti, smirili se i nakon što smo provrtili brojne poslovice iz narodne mudrosti zaključili smo da svak gleda na stvari iz svoje perspektive, a možda su ptice stvarno bile samo gladne. Čovik Nas je odve na jastoga i više niko ništa ni spominja, osim što smo Min dok smo jili par puti promislili kako smo vidili jastoga u akvariju.

Tako smo mislili i na kozlića kako je trča po štali, a isto smo ga izili. Jooo!!!!
Puno kasnije Nam je niko reka da da su se to ptice jedna drugoj udvarale i da ono što u životinjskom svijetu često izgleda ko grubost, da je u stvari ljubavna uvertira. I da zašto se čudimo kad je vrlo često tako i u ljudskom bestijariju. Sjetili smo se odma filma SHE SAID/HE SAID u kojemu je glavna junakinja u srid tv emisije s ćikarom opalila voditelja po glavi jer joj je stalno kontrira. Naravno da su bili u vezi, a u filmu glumi i Sharon Stone i to ljubavnicu od voditelja.

Onda smo se sjetili kako je Vas Tome Vic bi ugriza za ruku štogod je moga. Reka je posli da ni moga odolit i da je to bilo o’dragosti, a Mi u životu nismo vidili ljubičastiju modricu. Sjetili smo se i jednega Našega obožavatelja iz Blata koji bi, kad bi Nas vidi, poče kazat mišiće i činit trunska barila. Nismo ga fermali ni pet posto, a jedan put kad Nas je vidi priko rive, iz auta je poče vikat da će Nas vrć u more. Posli se oženi i primiri, a kad smo ga opet nakun pustih godišć vidili, reka Nam je da smo mu bili jadno dragi. Eto. A za kraj, narodna pjesmica koju je uvik pjevala naša pokojna baba Jokovica koja se udavala dva puta:

“Jubavi moja u vrtlu,
bili te gudac uhvasnu.”

Volu Vas Vashy.