Dragi naši,
Za put u Istanbul pripremali smo se četiri miseca i otputovali potkovani znanjem. Vodič smo imali od kad smo prvi put bili u Istanbulu, a sad smo još i naručili knjige o ranokršćanskoj i bizantskoj te islamskoj umjetnosti. Nismo ništa prepustili slučaju.

Ali, uza svo znanje koje knjige skriše odabrali smo drugega duhovnega vođu – Anthonyja Bourdaina. Pažljivo smo pregledali video i pisali bilješke što obavezno moramo jest. Pogledajte i vi. Najdraže nam je kad na 12:15 reče “God bless vibrant cities. ” To nan je bila mantra tijekom sva četiri i po dana. Zahvaljivali smo nebesima na svemu obilju kojega Istanbul nudi u svako doba dana i noći. Ne, tamo ne možeš ostat gladan.

Krenimo redom. Prvi na listi nam je bi doručak. Odnosno majka svih doručaka. Nismo išli tamo di je Bourdain jeo, nego smo našli u kvartu Mado, nekakvi lanac koji ima više vrsti doručaka uključujući i tradicionalni turski doručak: kobasice s jajem na oko; maslac; kajmak u medu sa saćem; mladi topli kozji sir (to je na ovoj srednjoj slici u sridi u tećici) koji je kao neka kozja mozarela, ali topla; masline; povrće; neki umak između karamela i meda; još sira… … doručak šampiona.

Kebab je bio obavezan, jeli smo ga i više nego jedanput, na donjoj slici je prvi. Bio je pileći, ali onda smo kasnije na Taksimu jeli i janjeći. Zaključak, pileći kebab je za curice, janeći kebab je za uvođenje u Ustav!

Još jedan specijalitet s Taksima koji je oduševi Anthonija, a kasnije i nas je “soggy burger“. Mali, malo začinjeniji burger u totalno raskvašenom pecivu. Ako prosvjednici s Taksima uživaju u ovim kebabima i burgerima (a mislimo da da), turska vlasti slabo ti se piše.

Nismo sigurni, ali čini nam se da smo meze jeli otprilike na isto misto di i Bourdain. To je nekoliko ulica u kojem su restoran do restorana, milijun ljudi i živa muzika. Uz to što se u restoranima jede još sa strane prolaze ulični prodavači koji prodaju voće, grickalice i slično i od kojih se normalno može kupit hrana i jest u restoranu. Miroljubiva koegzistencija u najplemenitijem obliku.
Od meza nam je najbolja bila nekakva morska trava, to je ovo zeleno na donjoj slici. To je kako salata od morske trave koja je skuhana i onda lagano začinjena s ujem, kvasinom i češnjakom.

I na kraju vrhunac našega obrazovanja na tragu Bourdaina. Citiramo njega: “The Bosphorus is a busy place — oil tankers, ferryboats, naval vessels, and fishermen, lots of them. Working in the waters of the Black Sea, the Mediterranean, and the Bosporus that connects them.
The mussels, I’ve heard, are especially good — a sort of much loved local favorite. A bit notorious, actually, as they’re rumored to be illegal.
Mussels filter heavy metals out of industrial, waterborne waste materials and solvents — the kind you get from, well, oil tankers and ferries and naval vessels. And they tend to store them away until you eat them. But a black market of impromptu, itinerate mussel vendors selling seafood of unknown providence with the very real likelihood of notes of mercury, cadmium, and lead in every mouthful — well, who can resist their siren song? I ask you.
‘Nothing I like better than unlicensed seafood of indeterminate providence.’”
Naravno da nakon takvog uvoda mušule nismo mogli zaobić. Opreza radi, ostavili smo ih za zadnji dan, ako nas ulovi trčanje u WC neka to bude u avionu za nazad.
Inače, ako su mušule Anthonyja Bourdaina bile nepoznatog porijekla, mi smo dobro vidili di se vadu. Odma uz Kennedy Caddesi, na vrhu Zlatnog roga. Hm, jesu li kapuljače tu da ih se teže prepozna ako bude policija išla lovit ilegalne lovce na mušule ili je to bila zaštita od sunca?

Ali nije to loše. Mislimo da teški metali pridonose savršenom okusu mušula. Koje su još punjene rižom, začinima i grožđicama i prije samo posluživanja nakapane s limunom. Cijena: malo manje 2 kn/komad. Izili smo ih 10!

Nismo stigli izist sve što i Bourdain i za sljedeći put nam je ostalo: turska pizza (7:53), pečena janjeća glava (14:40), punjeni pipun (18:22), janje iz rupe (34:49) i materina spiza (39:58).

Ali zato smo probali nešto drugo nepoznatega porijekla. Dakle, ohrabreni ukusnim mušulama naletili smo i na barbu koji prodaje nekakvu crvenu pastu. “Što van je to?” pitali smo. Neki prolaznik nam je ništo objašnjava, ali samo smo razumili “piletina”. “Daj.” rekli smo.
Što smo jeli: ta crvena pasta je mlivena piletina i mliveni orasi s još nekim crvenim začinima. To se namaže na lepinjicu, na to se još namaže malo salse od pamidori, na sve naslaže puno zelene salate i po svemu nacidi limuna. Barba je to sve učini brzinom svjetlosti, jedva smo ga uspili slikat. I dalje ne znamo kako se zove to, ali odlično je.

U sljedećem nastavku pozabavit ćemo se kulturom, jer ne živi čovjek samo o kruhu, kebabu, mezama i mušulama.

Vaši siti&gasni

P.S. Za kraj još dva genijalna Bourdainova citata iz ove emisije.
1. A good sandwich should be like good sex — sloppy.
2. – Did you try turkish coffee?
– Yeah.
– Is it similar to anything you have tried before?
– Yes. Crack.