gollynbossy

golly&bossy i poezija za Valentinovo

Dragi Klingoncy,

Evo Nam se približava Valentinovo. Reći će Naši najdosljedniji kolege i prijatelji da je to samo još jedna amerikanada, produkt konzumerizma, izlika za prodaju viška robe u crvenom celofanu, dan kada nas mediji masovno teroriziraju srcedrapateljnim pjesmuljcima, a srca iskaču iz svakega kantuna. I da je sve to skupa jedan teški kič. I Mi se s tim svim slažemo. Ali ipak…veselimo se svakom poklonu kojeg dobijemo, svakoj čokoladi, komadu nakita, boci vina, crvenim ružama, pizzi i čipki u svim varijantama. Veselimo se svakoj sitnici i trenucima s dragim osobama, a najviše od svega, veselimo se lipim ričima i ljubavnim stihovima jer…ljubavi i postoli nikad dosta. A ako štogod od ovega i izostane, padamo i na lipe oči. (Frazem “Past na lipe oči” je malo komplicirano objasnit, ali Vin razumite). I još nešto. Ispali bi sami prid sobom totalni snob kada bi tvrdili da Nas nikad ne dotakne niti jedna pjesmica s radija. Ije, Klingoncy, dotakne Nas. I sad pjevušimo jednu laganu od Tuti Frutija, potajno okidamo na pop hitove iz 80-tih, a znamo prosuzit i na klape. Budući da na otoku nema bogatih izloga s crvenim srcima i mrežastim crvenim bičvama, niti slastičarni koje izlažu torte u obliku srca, odlučili smo, umisto da Vam po Barbi Gudetu i autobusu šaljemo darove iz provincije, poslat par lipih ljubavnih stihova. Nemamo butigi, ali zato imamo pjesnike, a Nama na kantunalu nikad ne fali knjiga. (Za one koji ne razumu, kantunal je noćni ormarić).

Udahnite i čitajte. Možete i na glas.

SVANUĆA
(1939.)

S tobom sam brao zvijezde sa stabala
pregrštima rasipljući poljima noći,
i noć je od toga bila zvjezdana
i kao suho zlato čista.

S tobom sam bijelu vunu s lazura
gledao na crvenim dolovima snova,
djeca stabala su romonila
u vodama ljubavnih potoka.

S tobom sam sunce volio
pijući dane nad zagorskim šumama,
miomir me milosti milovao
kad si ljubila moj obraz.

Tako čisto srce nije bilo nikada,
tako drag život nije bio nikada,
tako crvena žita nijesu bila nikada,
po očima su golema žita cvala.

“Uzmi moj mir – – – planine moje,
uzmi moj dan – – – oganj bakreni,
uzmi moju glavu – – – beskraj snova,
usnut ću na skutu tvome”.

“Uzmi moj cvijet – – – jutra rujna,
uzmi moje tijelo – – – prostrana polja,
ispij vodu ovu, vodu ovu rumenu,
siđi u kristalima potoka”!

S tobom sam slobodu bregova volio,
goleme borovine u zlatu sunaca,
s tobom sam niz daljine bježao,
svoje zore u planini našao.

O suho zlato noćiju
smiješano sa srebrom voda,
to je od nas svijet bio stobojan,
a stabla strasti raskošno rascvatena.

A što reć, Klingoncy, nakon što ste pročitali ovu našu korčulansku Pjesmu nad pjesmama. Ništa, nego blago onemu koji je ovo napisa i svima onima koji su ovako ništo doživili. Svaki put kad se čita, proživi se ponovo. Autor pjesme je hrvatski književnik i akademik Velolučanin Šime Vučetić. Budući da je u svijetu gollyh&bossyh sve kozmički povezano i da svaka i najsitnija stvar koju vidimo i čujemo pomaže tvorbi jednog velikog ludičkog gezamtkunstverka, uz pjesmu prilažemo i ovaj motiv iz Lumbarde. U vrtlu jednog poznatog umjetnika ugledala ga je i fotkala Naša Obožavateljica povjesničarka umjetosti i fotografkinja Valerija Jurjević. Hvala joj! I neka nam žive naši pjesnici! A Vama i njoj i svim Našim Obožavateljima, kao i svima koji se vole (javno i tajno) od srca želimo sretno Valentinovo.

Washy

Image and video hosting by TinyPic