gollynbossy

Dragi Naši,

Ne volimo pazare. Nervira nas gužva, razgovori s prodavačima, cjenkanje. Ništa nan se to ne da. Da nismo snobovi koji ne volu kupovat voće i povrće u samoposlugama nikad ne bi ni išli na pazar. Ali zato kad gremo na pazar imamo strateški odabrana dva banka koji su na rubu tako da ne moramo ulazit ni prolazit. Taman.

Radi tega nismo nikad ni bili na Hreliću do jutros. Nismo doživili prosvjetljenje, nećemo se vratit odma drugu nediju, ovo nam je bilo dovoljno. Ali nas je ugodno iznenadilo što je na primjer sve prilično čisto i uredno. Očekivali smo scenografiju Miljunaša s ulice i da je sve šporkije, masnije, blatnije. Ali ne, po zemlji je šoder, a na ovi oblačno-kišni dan dojam je bi prilično umiven. 
Ponuda je bila očekivana tj. “tamo imaš svega“.

Roba i postoli, standardna ponuda sa svakega pazara i Kineza.

Slike iz obiteljskih albuma

Peke i ražnjevi

Šibicari

Zanimljivo je što na Hreliću nema diskriminacije ni podjele. Dinje i auto-dijelovi u miroljubivoj koegzistenciji…

… papigice i čaše, također

Cijene kakve nismo vidili od 90-tih.

Najviše su nam se svidile boje.

A doma smo se vratili s jednim, ali vrijednim ulovom. Dalmatinska kuhinja! Najbolja kuharica ikad! Do koje je užasno teško doć ako je ne dobijete u nasljedstvo jer je po antikvarijatima skoro pa i nema. I to govori o njenoj kvaliteti. Na Hreliću smo je dobili za 80 kn što je stvarno astronomska cijena za tamo. “Pogledajte koliko je na Britancu”, reka nam je prodavač. Ne želimo ni promislit.

Za razliku od sadašnjih kuharica koje su slikovnice za odrasle kod gospođe Dike kuhanje je ozbiljna stvar. Hrana mora bit hranjiva. Juha mora bit dobra. Guska mora biti dosta masna, a kolač izdašan.

Nema tu bahaćenja s ovim ili onim začinima. Začini idu u kolače ili divljač i to je to. Nema pinjola. Nema varanja s kupovnim lisnatim tijestom. Majonezu se priprema, ne kupuje. Nema ni miksera. Dok Jamie Oliver kuha da pokaže da je to bolje nego naručit ili odmrznut, u Dalmatinskoj kuhinji se kuha da bi se prehranilo. I sve je žešće, stvarnije, uzbudljivije.
”Kad se perad zakolje, još toploj se čupa perje, jer je meso tada uskusnije nego kad se popari vućom vodom. […] Crijeva se pomno i lagano vade, a isto tako i želudac i jetra, jer se uz njih drži žuč, koja može lako puknuti i razliti se, te bi od žuči meso dobilo gorak i loš okus.”  (Marjanović-Radica, Dika. Dalmatinska kuhinja. Zagreb: Mladost, 1982. Str. 144.)
”Kad se iz zaklana janjeta izvadi utroba, najprije se, dok su još topla, crijeva odsuču, jer inače ako se ohlade, pucaju.” (isto, str. 129.).
”Najvažnija je naša dnevna hrana kruh, koji svaka domaćica mora da zna dobro umijesiti i peći. Domaći kruh ne samo što je zdraviji nego je ukusniji, izdašniji.”  (isto str. 233.)
”Većina naših muškaraca nije sklona slatkišima, ali se dobroj savijači obraduju, jer najviše vole to dobro, zdravo i ukusno jelo, koje se većinom sastoji od voća (jabuka, grožđa, trešanja itd.).”  (isto, str. 250.)

U Dalmatinskoj kuhinji nema ni obećanja da je sve lako i da to može svatko.
“Da uspjeh bude siguran i jelo tečno, treba za to mnogo iskustva, istančan ukus i spretnosti domaćice.”  (Isto, str. 233.)

Ali zato ima recept za Pužiće od oraha koja naša mater već godinama radi točno prema ovem receptu i to su najbolji pužići ili ružice od oraha koje smo ikad jili. I to ne zato što ih naša mater čini. Nego zato što su taman. Ni debeli ni tanki, ni tvrdi, ni previše nadjeva, ni previše tista.

Pužići od oraha
Prosije se 25 dkg brašna, doda 20 dkg maslaca, 1 žlica šećera, 1 dcl mlakog mlijeka u kojem se razmuti 1 dkg kvasca. Sve se dobro zamijesi na dasci za mijesenje, ako da tijesto bude srednje mekano.
Razdijeli se u tri jednaka dijela i od svakog razvalja tanki list, te premaže sljedećim nadjevom:
Nadjev: Napravi se tvrdi snijeg od 4 bjelanca, lagano dodaje 20 dkg šećera u prahu, 25 dkg samljevenih oraha, 1 štapić nastrugane čokolade, malo ruma, mirodije po volji i nastrugane limunove kore. Sve se dobro izmiješa i premaže po listu, koji se savije u obliku kobasice, pa se onda tankim nožem reže kao prst debele pužiće. Tepsija se premaže mašću i zabrašni, pa se u nju polože jedan uz drugi i stave na prerez. Pečeni, vrući provaljaju se u vanilin-šećeru.

Naravno da sad nećemo poć čerupat kokoš niti tovit gusku. Ni misit pužiće od oraha. Ali da nekad to budemo morali učinit sad imamo potrebnu literaturu.

Vaši

P.S. Glazbena podloga je Bruce Springsteen, normalno. Nismo došli sebi od koncerta (klik), a i ne namjeravamo. Nego manijakalno preslušavamo i kopamo po YouTubeu uspoređujući snimke uživo iz ’78 i ’09. Uh, ko će dočekat novu turneju?

Comments ( 3 )

  • nachtfresser

    naš hrelić ovdje u berlinu se zove boxhagener platz, razlika je u tome da su ovdje knjige jeftinije i posjetiteljke zanimljivije odjevene 😉

  • blade777

    Nekad se na Hrelić išlo kupovati jeftinije proizvode, a danas proizvode kojih nema u standardnim trgovinama.
    Ovaj tvoj trgovac je napravio dobar posao, a ni ti nemaš razloga za preispitivanje vrijednosti, jer je nabavljeno nešto tebi vrijedno.
    To se zove obostrano dobar dil.
    Mene više fascinira uvijek isti način prevare i uvijek iste boljke neupućenih, naivnih žrtava prevare(šibicarenje).
    Nisam bio na Hreliću više od 12 godina(bijah radi prodaje automobila, ali neuspješno), a vidim da se “kreografija” nije baš puno promijenila(sve je to poput nekakvog slobodnog plesa), jedino su tenisice na nogama protagonista šibicarenja malo sofisticiranije, sve drugo je isto kao prije.

  • Prepuna mi je kuća stvari koje ne koristim, pa i kuharica. Koja je vrijednost recepta koji se ne koristi? Za kuhati po starome bi trebalo živjeti u nekim drugim vremenima ili imati dovoljno novca da se kupi nečije tuđe vrijeme, energija, znanje, vještina i dobra volja, mada, čak je i nemoguće nabaviti namirnice kakvih je bilo nekada. Istina, i tu bi se uz nešto novca dalo … Naravno da nije sve u novcu i vremenu, ali u usklađenosti sa stvarnošću, tj. kontekstom i realnim mogućnostima, i osobnim, i okruženja, ne bi manjkalo sasvim prihvatljivih rješenja. Naravno, neosporno je da bi volio uživati u dobroj dalmatinskoj kuhinji, ali volio bi ja možda ostati i vječno mlad, a ne prodati dušu đavlu, jer sve iz mladosti nekako bolje miriši, ljepše je i izdašnije, ma kako siromašno zapravo bilo, ali ipak neće ići, osim u nekoj zamjenskoj, kompromisnoj varijanti, tipa Jamie koji sasvim dobro zna što radi, i radi to dobro, a kroz određeni broj godina i na njega će gledati kao na nešto nedostižno, s patinom, jer hrana u tabletama je već pred vratima, a vrijeme curi i curi i … 😉

Comments are closed.