Dragi Klingoncy,

Svugdi smo bili i svašta vidili, ali jedno od mjesta koje nam se posebno dojmilo je hodočasničko odredište Santiago de Compostela. Put nas je odveo na sjeverozapad Španjolske, u pokrajinu Galiciju i nakon što smo razgledali tzv. Kristalni grad La Corunu pridružili smo se grupi Engleza koja je išla na izlet u Santiago de Compostelu. Dok smo studirali na Mudroslovnom, ovo odredište se redovito spominjalo na predavanjima i brojnoj stručnoj literaturi pa se u nama još davnih dana utaborila želja i potreba da posjetimo ovo drevno mjesto koje je pored Rima i Jeruzalema najposjećenije odredište brojnih hodočasnika.

Konačni cilj hodočašća je katedrala sv. Jakova u kojoj su relikvije sveca, a tzv. Put sv. Jakova (Camino) stoljećima je bio glavna europska ruta hodočasnika koji su svojim putovanjem svjedočili snagu kršćanske vjere. Pred katedralom je glavni gradski trg Praza do Obradoiro ili Radionički trg. Na trgu se nalazi i luksuzni hotel kojeg je izgradila kraljevska obitelj i u kojem smo se nakon razgledavanja zajedno s Anglosaksoncima okrijepili. Unutar njega nalazi se prekrasni klaustar s gardenijama, a cijeli Santiago je prepun prekrasnih zatvorenih dvorišta s arkadama i lijepo uređenim dvorištima.

No, krenimo redom. Apostol Jakov, prvi je, prema legendi, donio kršćanstvo Keltima na Iberskom poluotoku. U prvom stoljeću je pogubljen u Jeruzalemu, a njegovi učenici su njegove ovozemaljske ostatke namjeravali brodom prenijeti u Galiciju. Međutim, digla se oluja i brod je nestao. Kako to već u legendama biva, neoštećeno tijelo sveca dospjelo je na obalu prekriveno školjkama pa je zakopano u Galiciji. Školjka tzv. Jakovljeva kapica neizostavan je dio svečeve ikonografije i obavezan suvenir s hodočašća.

Kao što znamo, Rimljani su proganjali kršćane di su stigli pa i na Iberskom poluotoku. Zbog toga je u trećem stoljeću grobnica sv. Jakova napuštena, ali ju je u devetom stoljeću otkrio pustinjak koji je doživio ukazanje neobične svjetlosti tj. vidio je zvijezdu na tlu u šumi (campo stella ili polje zvijezda) gdje su nađeni svečevi ostaci. Izgradnja katedrale s relikvijama sveca započela je u jedanaestom stoljeću, a ukrašavana je i proširivana između šesnaestog i osamnaestog stoljeća.

Što se tiče naziva grada, njegov prvi dio s lakoćom ćemo rastumačiti: Santiago tj. Sant Jago dolazi od latinskog „Sanctus Iacobus“ tj. Sveti Jakov, ali se drugi dio naziva „Compostela“ dvojako tumači. Prema viziji pustinjaka Pelagija (Pelayo) na grobu sv. Jakova ukazala se zvjezdana svjetlost (campus stellae tj. polje zvijezda), ali isto tako (item) riječ možda dolazi i od latinskog „compostum“ (groblje) i „tella“ (polje). Za pustinjakovu viziju i posmrtne ostatke doznao je Alfonso II koji je u turbulentnim vremenima u kojima je živio tražio Božji znak za jačanje svoga položaja pa je upravo pronalazak svečevih ostataka poslužio svrsi. Prema legendi, sv. Jakov ukazao se u bitki protiv daleko moćnijih Arapa pa je mala vojska asturijskog kralja Ramira I. pobjedila. Brojne legende povezane su s ovim izuzetno popularnim svecem, a Santiago de Compostela postao je važno nadbiskupsko sjedište, mjesto krunidbe pojedinih kraljeva i jedna od najvažnijih hodočasničkih mijesta na svijetu te važan sveučilišni grad i prijestolnica Galicije. UNESCO je staru gradsku jezgru ovoga grada stavio na popis svjetske kulturne baštine.

Šetali smo starom jezgrom i naišli na brojne zanimljivosti, posjetili smo unutrašnjost katedrale i svečev grob i slušali sve jezike svijeta.

Obišli smo i svetišta u blizini katedrale koja su također bogato ukrašena. Oltarna plastika obiluje pozlatom i šarenim koloritom uobičajenih ikonografskih prikaza.

Oduševio nas je prikaz trudne Marije.

Posebno nas se dojmio lokalni jezik gallego koji je, uz španjolski službeni jezik pokrajine Galicije. Na sve strane su suveniri s motivom Jakovljeve kapice, gallego keramika, a domaći slastičari nude kolače također u obliku školjke.

Jelo koje se najčešće nudi u brojnim restoranima je paella, a nudi se i sir u obliku poprsja što opet ima veze s jednom slikom na kojoj se malo previše vide grudi, ali nismo baš vodičku dobro čuli kad je to objašnjavala.

U gradu je mnoštvo fontana što je razumljivo s obzirom na broj hodočasnika koji traže okrepu.

Ono što nas se najviše dojmilo, osim prebogate arhitekture, to su reakcije ljudi koji su pješke došli do odredišta. Neki su plakali, neki su se smijali, neki su klečali, neki su se grlili, a neki su samo nepomično stajali. Svi, ali svi bili su beskrajno ozareni i svi su zračili nevjerojatno pozitivnom energijom. S nekima smo popričali i iz priča smo doznali da ih većina dolazi iz vjerskih pobuda, ali ima i avanturista i sportaša i raznih znatiželjnika, običnih turista. Ima onih koji su se dugo spremali na put, a ima i onih koji su se odjednom odlučili na putovanje.

Razlozi su različiti. Mogu biti molba ili zahvala za dobivenu milost ili pak duhovna obnova, početak ili kraj jednog dijela života koji se ovim dugim pješačenjem na simboličan način obilježava. Bez obzira na razloge, nakon ovog puta koji se naziva Camino (caminare, hodati) ništa neće biti isto. Iako smo došli autobusom kojim smo se vozili samo sat vremena od La Corune i iako smo došli kao najobičniji turist koji je došao vidjeti grad i arhitekturu, od svega su nas najviše dojmili ljudi. Dugo smo razmišljali je li bitan cilj ili put koji se prođe? Gdje počinje putovanje? Kada započinje promjena? Što se to dogodi u ljudskom umu i srcu kada se odvaži na ovakvo putovanje? Iako smo se i sami našli gotovo na mjestu Finisterre tj. Kraja svijeta, nismo se mogli usporediti s umornim, ali ozarenim hodočasnicima koji su pješke prošli stotine i stotine kilometara. Ipak, djelić njihove radosti i ne znajući prenijeli su i na nas koji smo bili slučajni svjedok kraja njihovog putovanja.
Nakon silnih impresija išli smo na čaj i kekse u kraljevsku palaču koja je odmah blizu katedrale. I mi smo se prominili.

Vaši